Abstract
Procjena individualne osjetljivosti na mutagene često je dio istraživanja u epidemiološkim studijama koje prate pojavnost zloćudnih bolesti u populacijama. Posljedica djelovanja mutagena u genomu izloženih osoba jest nastanak osoba jest nastanak određene, manje ili veće, količine oštećenja, uvjetovane individualnim razlikama u osjetljivosti. Viša razina takve genomske nestabilnosti znači opasnost (rizik) od razvoja zloćudnih bolesti. Interindividualne razlike u odgovoru na mutagene obično se povezuju i s promijenjenom (većinom smanjenom) sposobnosti (kapacitetom) za popravak DNA. Citogenetičke studije su pokazale da je genom tumorskih stanica nestabilniji od normalnih, a time i skloniji akumuliranju oštećenja, bilo da je nestabilnost uzrokovana nasljeđem, izloženošću ili kombinacijom tih dvaju učinaka. U oboljelih ispitanika utvrđena je povećana učestalost kromatidnih i kromosomskih aberacija naspram normalne populacije te sklonost razvoju određenih vrsta neoplazija. U praćenju povezanosti promijenjenog odgovora i pojavnosti tumora služe nam različiti biomarkeri. Kao indirektni pokazatelji uspješnosti popravka DNA često se rabe testovi osjetljivosti na mutagene u kulturama limfocita periferne krvi. Jedan od takvih testova je i bleomicinski test. Radiomimetik i citostatik, a po strukturi glikopeptid, bleomicin se u stanici prevodi u aktivni oblik sposoban cijepati molekulu DNA što uzrokuje brojne jednolančane i dvolančane lomove. Kao jednostavna i jeftina metoda, zasniva se na utvrđivanju ukupnog broja jednolančanih lomova u kromosomima limfocita uzgajanih u staničnoj kulturi koji su u uvjetima in vitro tijekom kasne G2-faze staničnog ciklusa bili izloženi bleomicinu. Ovaj revijalni rad daje pregled utjecaja raznih faktora na rezultate samog testa i pokazuje njegovu široku primjenu u proučavanju genomske nestabilnosti koju najčešće uzrokuje kombinacija raznih faktora.