Abstract
U članku je prikazana osnovna podjela antineoplastičnih lijekova prema mehanizmima djelovanja na razini stanice. Objašnjeni su mehanizmi genotoksičnosti najvažnijih vrsta lijekova koji se primjenjuju u okviru uobičajenih protokola za liječenje zloćudnih novotvorina. Navedena je važeća klasifikacija antineoplastika prema kancerogenom potencijalu, podaci o mutagenom potencijalu te je prikazana njihova podjela u skladu s anatomsko-terapijsko-kemijskim sustavom klasifikacije. Sustavno su prikazani najvažniji rezultati svjetskih i hrvatskih istraživanja na populacijama radnika izloženih antineoplasticima, provedenih u razdoblju 1980.-2009. s pomoću četiri najčešće primjenjivane metode: analize izmjena sestrinskih kromatida, analize kromosomskih aberacija, mikronukleus-testa i komet-testa. Objašnjena su osnovna načela navedenih metoda te raspravljene njihove prednosti i nedostaci. Biološki pokazatelji daju važne podatke o individualnoj osjetljivosti profesionalno izloženih ispitanika koji mogu poslužiti unaprjeđenju postojećih uvjeta rada i upravljanju rizicima pri izloženosti genotoksičnim agensima. Na osnovi prednosti i nedostataka citogenetičkih metoda zaključeno je da je mikronukleus-test, koji podjednako uspješno dokazuje klastogene i aneugene učinke, jedna od najboljih metoda dostupnih za otkrivanje štetnih djelovanja antineoplastičnih lijekova koji su u aktivnoj primjeni.