Abstract
Starenje populacije je dominantno demografsko obilježje razvijenih zemalja. Stogodišnjaci su selekcionirana skupina i samo jedna od 7.000 do 10.000 osoba dosegne tu dob. Čimbenici dugovječnosti vjerojatno su brojni i uključuju gensko predodređenje (lokus na 4. kromosomu), zdrav okoliš i zdrave životne navike (prehrana s malo kalorija), redovita tjelesna i psihička aktivnost, kao i dostupnost te učinkovitost zdravstvene zaštite s primjenom geroprofilakse. Stogodišnjaci se adaptiraju na novi život i na gubitak tjelesnih funkcija koji bivaju postupno sve izraženiji kako se dob povisuje. Granice ljudskog života produžuju se - do sada najstarija poznata osoba doživjela je 128 godina. Pojedina zemljopisna područja bilježe izrazito veći broj stogodišnjaka. Navedene su i neke dugovječne osobe s više od 100 godina u svijetu i na području Republike Hrvatske i nekih susjednih zemalja. Iako se uglavnom smatra da se granica trajanja života čovjeka ne može produžiti iznad 120 godina, za sada je ipak teško predvidjeti gdje su njezine granice.